Najnovije vijesti
Današnji datum
21. October 2017.

KRITIKA AUTOŠOVINISTIČKOG UMA (2): PRODAVANJE PAMFLETA POD BUBREGE

Knjigu Kritika bosanskog uma Tarika Haverića analizirali smo u skladu s mišlju kako “cilj mitskih naracija nije da iznose historijsku istinu o svijetu, već da ispune određenu funkciju” i kako “ta funkcija, a ne sâma naracija, treba da bude predmet kritike”. Riječ je o djelu Tarika Haverića koje je do sada neopravdano zaobilaženo od “bosanskomuslimanskog subjekta”, a glorificirano u onim krugovima koji Andrića smatraju nedodirljivim polazištem za sve poglede na Bošnjake i islam na ovim prostorima

PIŠE: Mustajbeg Drnišlić

Zanimljiv primjer Haverićeve manipulacije činjenicama i odnosa prema “ subjektu” o kojem piše jeste i taj kad Abdulaha Kaukčiju i ostale nosioce otpora austrougarskoj okupaciji iz 1878. godine naziva vjerskim fanaticima, konzervativcima i odgovornim za nepotrebnu smrt svojih četiristo sugrađana. Kako Haverić zna da su to bile “nepotrebne smrti”? Jer, s naknadnom pameću piše o nečemu što se dogodilo prije više od stotinu godina. Kako su oni koji su se odlučili braniti svoju domovinu mogli znati da će biti poraženi i da njihova smrt neće donijeti željenu pobjedu? Kako su uopće znali da će poginuti (da je Haverić kojim slučajem bio vojnik, a ne dezerter, onda bi znao da vojnik ne ide u borbu da pogine, već da pobijedi, a u slučajevima iz 1878. godine i 1992. godine da se odbrani)?

PODRŠKA OKUPACIJI, PREZIR PREMA OTPORU

Sasvim je očit i Haverićev falsifikat da su Bošnjaci pružanjem otpora ustvari branili Osmansku carevinu, jer znamo iz historijskih izvora da su formirali svenarodnu vladu i protjerali osmanskog namjesnika, što na drugom mjestu, sebe demantirajući, i sam Haverić navodi. Falsifikat je i Haverićeva tvrdnja da je Austro-Ugarska ukinula feudalne odnose i suprotno je to svim historijskim činjenicama, a one kažu da je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca provela agrarnu reformu u prvim godinama nakon Prvog svjetskog rata i time ukinula feudalne odnose u Bosni i Hercegovini oduzimajući pritom od Bošnjaka, kako krupnih zemljoposjednika, tako i od slobodnih seljaka, ali i kmetova, više od pola miliona hektara zemlje koja je potom podijeljena na približno 113.000 isključivo kršćanskih bivših kmetova i solunskih dobrovoljaca. Haverićeve optužbe na račun Bošnjaka za kolektivni moralni relativizam besmislene su, pogotovo jer je upravo moralni relativizam jedna od glavnih karakteristika Haverićevog djela u kojem Bošnjake napada zbog onoga što drugima tolerira. On od početka do kraja svoje knjige ne samo da donosi subjektivne vrijednosne sudove, uglavnom iz vlastitih ideoloških pozicija, već na bezbroj mjesta vrši zamjene teza i koristi se dvostrukim standardima pa Bošnjacima spočitava ono što kod drugih otvoreno podržava.

Haverićevo licemjerje vidljivo je i kada amnestira “saradnike sa okupatorom” iz 1878. godine, problematizirajući jučerašnji i današnji bošnjački odnos prema njima, dok, s druge strane, pravda likvidacije “saradnika okupatora” iz Drugog svjetskog rata. Haverić pretpostavlja austrougarsku okupaciju bošnjačkoj slobodi jer mu se ne sviđaju vrijednosti tadašnjeg društva koje je pružilo otpor okupatoru, a koji je, po Haverićevom mišljenju, imao civilizatorsku misiju. On u ridikulizaciji razloga za bošnjački otpor ulasku Austro-Ugarske u Bosnu zaboravlja da je raniji bošnjački susret s njenim pokušajem da Bosnu okupira bio praćen Habsburškim proglasom iz 1737. godine, u kojem se od muslimana zahtijevalo ili pokrštavanje ili iseljavanje. Bošnjaci tada samostalno, bez pomoći osmanske vojske, pobjeđuju Austrijance. Je li i tada borba bila uzaludna? Smatra li Haverić da se trebalo pokoriti moćnijem i progresivnijem carstvu, pa se lijepo pokrstiti i mirna Bosna?

Nastoji prikazati i prokazati navodno bošnjačko licemjerstvo nalazeći ga u pružanju otpora ulasku austrougarskih trupa 1878. godine naspram kasnijeg učestvovanja u Prvom svjetskom ratu, ali opet zaboravlja kontekst, tj. ne želi preispitati da li su za tadašnju odanost Austro‑Ugarskoj možda odgovorni prethodni Balkanski ratovi, iz kojih su Bošnjaci jasno mogli vidjeti strašnu sudbinu balkanskih muslimana koji su potpali pod vlast, prije svega, Srbije. A ako već stvari želi gledati s pozicije onoga koji unaprijed zna šta će se u historiji događati, onda, suprotno onome što Haverić tvrdi, Bošnjaci u Prvom svjetskom ratu zaista JESU vodili borbu za ljudska prava, svoja prava, jer su im ista bila grubo narušena i ugrožena kao i sami životi, okupacijom Srbije, tj. Kraljevine Jugoslavije, daleko više nego što je to bilo za vrijeme austrougarske vlasti.

Otpor Bošnjaka okupacionim trupama naziva “besmislenim turkovanjem”, čudi se “bošnjačkom konsenzusu” u negativnom doživljaju svih onih koji su podržavali i pomagali ulazak okupacionih trupa i buni se što je za “bosanskog muslimanskog subjekta” ona strana koja podržava ulazak stranog okupatora i okupaciju – pogrešna strana. Čudno je kako je za Haverića kolaboracija smrtni grijeh kada Bošnjaci pokušavaju zaštiti svoje interese, ali je normalna, pa čak i pohvalna, kada neko drugi to radi. “Bosanskom muslimanskom subjektu” imputira i navodni stav po kojem “nemuslimani ne mogu biti nosioci moralnih značenja”, ali istovremeno on to pravo odriče muslimanima, pogotovo ako promišljaju svijet iz ugla muslimanskog morala. Haverić ima pozitivan stav kada “nemuslimanski subjekt” podržava i podstiče “odlazak nametnutog socijalnog političkog modela” kada je riječ o Osmanskom carstvu, ali zamjera “muslimanskom subjektu” takvo ponašanje kada isti radi na podsticanju odlaska i nestanka komunističkog “nametnutog socijalno-političkog modela”. I dok, kao što ćemo vidjeti, Haverić pravda komunistički teror državnim uređenjem i duhom vremena, ne nalazi za shodno primijeniti takve kriterije na vrijeme u kojem je postojalo Osmansko carstvo, pa time svoju knjigu demontira i na metodološkoj osnovi.

KO ŽELI POD ZAR, ENO MU KUĆA

Dubina Haverićevog besramnog (auto)šovinizma i zamjena teza možda se najbolje otkriva u tome kako tretira jedan od događaja iz pokušaja odbrane Sarajevo od okupacije 1878. godine. On herojski otpor bošnjačkih djevojaka Nure i Habibe, koje su sa svojih prozora zapucale na okupatora, smješta u kontekst neodgovorne glupavosti i primitivnog fanatizma, pa zločinačku reakciju austrougarskih trupa, koje su nakon toga masakrirale sve civile u komšiluku, prikazuje kao isključivu odgovornost Nure i Habibe. Ovaj argument, ako ga tako možemo nazvati, nevjerovatno je sličan onom četničkom da su sarajevski civili ubijani jer su “Alijini fanatici” pružali otpor iz mahala, pa su oni, eto, morali granatirati te mahale i “razvlačiti Turcima pamet”. Za Haverića je normalnije i opravdanije zločinačko ubijanja civila koje provode okupatorski vojnici, nego bošnjački otpor okupatoru. Za njega su Nura i Habiba odgovorne za ubistva civila jer su oni imali nesreću da žive pored bošnjačkih heroina, kako ih Haverić cinično naziva, pa se pitamo jesu li i branioci Sarajeva, čiji Haverić nije bio pripadnik jer je napustio Bosnu i Hercegovinu početkom rata, isto tako krivci za četničko ubijanje civila? (Haverić je prvih ratnih mjeseci sudjelovao u organiziranju armijske informativne službe. Po njegovim tvrdnjama, odatle je “odstranjen” jer se suprotstavio “islamiziranju otpora”. “Od tog trenutka, razmišljao sam samo kako da napustim Sarajevo, što mi je, poslije nekoliko mjeseci, i uspjelo. Otišao sam najpre u Njemačku, gdje je živjela moja porodica, a zatim u Francusku, gdje sam živeo narednih 14 godina”; xxzmagazin.com, 2. maj 2017. godine.)

Naravno, Haveriću ne pada napamet da po istoj analogiji ovakvu besmislenu optužbu stavi i na teret partizanima i optuži ih kao krivce za njemačke odmazde nad civilima koji su imali nesreću da žive u blizini mjesta koje su partizani odabrali za sabotažu ili napad na okupatora. Po ovoj je monstruoznoj logici sasvim opravdano strijeljanje približno 3.000 civila iz Kragujevca 1941. godine, među kojima i 300 učenika, kao odmazde za ubijenih deset i ranjenih 26 njemačkih vojnika. A ova logika posve je u skladu s vojnom doktrinom Draže Mihailovića iz prvih mjeseci rata koji je, poučen ovakvim iskustvima, opravdavao inertnost četničkih trupa, odnosno Jugoslavenske vojske u otadžbini, smatrajući da treba izbjeći odmazde nad civilima i čekati povoljan trenutak za ustanak.

Haverićev atak na ženu muslimanku nastavlja se i tretmanom otmice Fate Omanović s početka 1889. godine, a njeno kidnapiranje i prevjeravanja vidi kao spas od sudbine siromaštva, nepismenosti, bijede i rafalnog rađanja djece, što je za Haverića standardna sudbina muslimanke onog, ali i ovog vremena, nekada uslijed pritiska najbliže okoline, danas zbog ispranog mozga.

Haverić nekako uspijeva relativizirati i srpsko otimanje zemlje Fati Orlović, tj. gradnju crkve u njenom dvorištu, izjednačavajući to s navodnim istim nepravdama i otimanjima i na bošnjački većinskim prostorima, zatvarajući oči pred činjenicom da je ovdje riječ o crkvi kao simbolu protjerivanja Turčina i hrišćanskog osvajanja vlasništva nad muslimanskom zemljom, a ne tek još jedan slučaj kriminalne nepravde u Bosni i Hercegovini.

Na istom je tragu i Haverićev sasvim nerazboriti pokušaj dekonstrukcije Hasanaginice, koju Haverić prezrivo tretira kao patrijarhalnu baladu učitavajući današnje vrijednosti u stoljećima staru pjesmu. On, naravno, negira da to čini, ali se prava namjera pokazuje kada zahtijeva da Bošnjaci danas Hasanaginicu tretiraju negativno kritički, tj. s prezirom.

Haverić i vjerske slobode žene muslimanke vidi retrogradnim, pa tako komunističko nasilno skidanje zara naziva emancipacijom. On progres vidi u protjerivanju manifestiranja vjere iz javnog života i zatvaranju vjernica u kuće, a kontradiktorno tome, nešto ranije u knjizi upravo za to optužuje samog “bosanskog muslimanskog subjekta”, nazivajući takav njegov postupak primitivnom budalaštinom. Proteste za pravo nošenja hidžaba u javnim ustanovama izjednačava s otvorenim veličanjem genocidnih i zločinačkih četničkih i ustaških pokreta. Naravno, Haverić, sekularni militant, vjeruje u neminovni sekularni progres, te da vjerska komponenta bošnjačkog identiteta pripada atavizmima koji će nestati u budućnosti… No, možda upravo te nikada ostvarene želje kod Haverića i izazivaju ovoliku nervozu?

AMNESTIRANJE KOMUNISTIČKOG TERORA

Haverića muči negativan odnos prema olovnim komunističkim vremenima. Žali se da se time čini nepravda prema komunistima, jer o njihovim zločinima pišu njihove žrtve, a ne oni sami. (Šta očekuje Haverić? Da dželat bude objektivan, da čuvar iz Auschwitza piše historiju holokausta? Da Beara piše o genocidu u Srebrenici? Ili, možda, neko “obektivniji”? A vidjeli smo kako o tome oni objektivniji govore na primjeru Svetlane Cenić i njenog sramnog svjedočenja u Hagu, gdje je tvrdila da je logor u Trnopolju kod Prijedora bio “sabirni centar”, a da su ulaz i izlaz u njemu bili slobodni.) On takvo bošnjačko pisanje o vlastitoj prošlosti naziva falsifikatom zato što se piše iz vlastite pozicije i pri tome – kojeg li apsurda i odsustva znanstvenog pristupa radu – ne optužuje “bosanski muslimanski subjekt” za zanemarivanje relevantnih izvora, nego za zanemarivanje tuđih predrasuda, kao da je to relevantno za historiju kao nauku.

Komuniste Haverić pokušava amnestirati kroz poslovicu da “cilj opravdava sredstvo”, pa nam navodi primjer jakobinskog terora iz vremena Francuske revolucije koji je, kako kaže, polučio 100.000 žrtava, ali sasvim proizvoljno tvrdi da niko taj revolucionari teror neće negativno ocjenjivati. Zamjera što UDBA ima zlokobno mjesto u bošnjačkom kolektivnom sjećanju, a razlog tome nalazi u “ugradbi individualnih iskustava u kolektivno sjećanje”, ali šta je kolektivno sjećanje nego zbir individualnih iskustava? Haverić nam ne piše ni šta raditi kada su ta individualna iskustva kvantitativno dominantna? On čak i besramno laže kada pokušava relativizirati UDBA‑in teror tvrdeći da se istim metodama služila i svaka druga država u nekom svom periodu. To jednostavno nije tačno, da ne govorimo što je to samo po sebi nikakav argument. Nesmisleno je, neznanstveno, morbidno, makijavelistički – a da ne kažemo koliko je to uvredljivo spram žrtava i njihovih porodica – jedan zločin pravdati nekim drugim zločinima. SFRJ je postojala u određenom vremenu koje je imalo stanovite vrijednosti i možemo joj suditi jedino po vrijednostima tog vremena, a ona je tada bila notorna po tajnoj policiji koja je izvršavala politička ubistva na teritorijama drugih država, u čemu je, po mnogim mišljenjima, nadmašila čak i KGB, štaviše, njena specijalnost bila je posebna brutalnost koja je uključivala i ubistva djece (vidi: J. R. Schindler The Legacy of “Black Actions”).

Haverić čak pokušava amnestirati teror komunističke Jugoslavije činjenicom da je ona ionako bila totalitarna država. Kao da jedno opravdava drugo i čini ga legitimnim. Navodi demokratske države i makartizam iz druge polovine četrdesetih i iz pedesetih godina prošlog stoljeća kao nekakav pandan, mada se u to vrijeme u SAD-u nisu dešavala od države sponzorirana masovna ubistva, mučenja i atentati vlastitih građana. Ovakve analogije posebno su besmislene jer, ako i možemo pričati o iole sličnoj situaciji na Zapadu, kadri smo rijetke analogije naći tek u jednom, i to poslijeratnom periodu, dok je UDBA ubijala do kraja postojanja Jugoslavije. Haverićev pokušaj amnestiranja totalitarnog terora komunističke tajne policije samim postojanjem totalitarnih zakona, tj. argument da je po određenim zakonima tada nešto bilo legalno, te stoga i legitimno, podsjeća na odbranu nacističkih zločinaca koji su branili svoje učešće u holokaustu i s njime povezanim zločinima tvrdnjom da su oni bili u skladu s tadašnjim zakonima Trećeg rajha, te da oni nikako ne mogu biti krivi niti se njihov postupak može smatrati kriminalnim.

MRŽNJA IZAZIVA SLJEPILO

Haverić, kao što smo spomenuli, nema ovakvo razumijevanje za predstavnike “bosanskog muslimanskog subjekta” niti u jednom historijskom vremenu, pa su tako “Mladi muslimani”, baš kao i njihovi prethodnici, po Haveriću, i više nego krivi jer su kršili zakone SFRJ, ma kako ti zakoni bili nepravedni, barbarski, primitivni i anticivilizacijski. Bošnjak, tj. “bosanski muslimanski subjekt”, ne može nikako biti dobar za Haverića, jer, kada pokušava sačuvati vrijednosti svijeta u kojem živi, on je reakcionarni primitivac koji zaslužuje svako zlo koje ga snađe, ali i kada se bori u ime prosvjetiteljskih vrijednosti protiv tuđeg zla, on opet ispada barbarin koji ruši poredak i opet zaslužuje svako zlo koje ga snađe. Dvostruki standardi, malo je reći. Ovdje je prije riječ da je Haverića zaslijepila mržnja. Jer i mrvica znanstvenika u njemu znala bi koliko su ove kontradikcije samooptužujuće i koliko podrivaju njegov kredibilitet među čitaocima. Zato Haverićeva knjiga nije znanstveno djelo već najobičniji pamflet, što je samo po sebi legitimno. I to je način da se kaže što se misli.

Omalovažavanje, ismijavanje, zatvaranje očiju pred činjenicama, izostanak naučnim provjerama održive argumentacije, zanemarivanje izvora koji ne odgovaraju postavljenim tezama, neke su od karakteristika pamfleta. Sve to može, sve je dio političke borbe, ali u najmanju je ruku odvratno nešto što je pamflet prodavati pod znanstveno djelo, ali to je i do čitalaca i kupaca, nije samo do autora. A zaista jeste zanimljiv fenomen u kojem ti neko napiše da si manje vrijedan od drugih, da si “mentalitetom” inferioran, a ti mu zbog toga plješćeš. Diviš se logici po kojoj bi danas postojalo svega nekoliko ekonomski i društveno progresivnih država, a sve ostale bile bi njihove kolonije. Afričke i azijske zemlje, u kojima su u doba stjecanja njihove nezavisnosti mnogi stanovnici budućih država još bili odijevani u kože netom ulovljenih životinja, a hanibalizam bio rašireniji od pismenosti, po Haverićevoj logici, i onih koji mu aplaudiraju, ostale bi još dugo pod osvajačkom evropskom čizmom, budući da im je “mentalitet bio fiksiran” za daleku prošlost. Ipak, ponešto od krivnje leži i na recenzentima, profesorima i doktorima Edinu Šarčeviću i Sveboru Dizdareviću, koji su, potpisujući recenzije, svojim akademskim titulama jednom propagandnom letku dali privid zanstvenosti.

Haverić kriminalizira bilo kakvu bošnjačku reakciju na djelovanje poretka koji se osjeća ugroženim, poretka koji smatra da su u opasnosti i vlast i sistem vrijednosti na kojem ona počiva. On svaku bošnjačku reakciju smatra pogrešnom makar u pitanju bio bošnjački otpor riječju i slovom, a ne oružjem. Ali zato amnestira represiju jednog totalitarnog državnog sistema koji se osjetio ugroženim, i to ga amnestira zato što su, po Haveriću, vrijednosti tog sistema superiornije, prosvjećenije i progresivnije od onih vrijednosti koje zastupa “bosanski muslimanski subjekt”. Također, kada nam poručuje da ne donosimo sudove u vezi s komunističkim režimom iz današnje perspektive, jer su tadašnje inkriminacije neprihvatljive današnjem čovjeku, Haverić ne slijedi vlastiti savjet jer je upravo čitava njegova knjiga posvećena ocjenjivanju bošnjačke prošlosti na osnovu današnjih, i to militantno sekularnih i liberalnih vlastitih svjetonazora.

Kada Haverić poredi masovna zatvaranja i progone neistomišljenika u SFRJ s internacijom Amerikanaca japanskog porijekla provedenom u Sjedinjenim Američkim Državama tokom Drugog svjetskog rata, on zaboravlja da su se SAD izvinile žrtvama, da su kompenzirale taj diskriminatorni čin potomcima žrtava, i da se i danas ono što su učinili prema svojim građanima japanskog porijekla smatra među samim Amerikancima jednom od najsramnijih epizoda američke historije. Nategnutim analogijama Haverić zapravo nastoji opravdati mnogo gori teror domaćih komunista. Time što Jugoslavija nije bila liberalna demokratija, Haverić pokušava amnestirati ne samo tadašnje zločine nego i našu današnju kvalifikaciju tih događaja. Licemjeran je i kada poredi situaciju u većinski muslimanskim zemljama s onom koja je vladala u SFRJ, pa tvrdi da su “Mladi muslimani” dobro i prošli, jer drugdje, tj. u spomenutim većinski muslimanskim državama, ne bi dobili kaznu zatvora, nego bi bili pogubljeni. On time pokazuje kako ne samo da zaboravlja da je i Jugoslavija itekako likvidirala neistomišljenike i protivnike nego i samome sebi skače u usta kada komunističko društvo pretpostavlja današnjem, po njemu degenerativnom i propadajućem, jer da je Haverić pisao ovako šovinistički o društvu u Jugoslaviji, kako piše danas o Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, izgubio bi slobodu, a danas u njoj može valjati autošovinističke stupidarije koliko god želi. Zar upravo to nije pokazatelj današnjeg daleko progresivnijeg, naprednijeg i slobodnijeg društva od onog propalog komunističkog?

PETOKOLONAŠTVO KAO IDEOLOGIJA NAŠE STRANKE

Haverić i likvidacije “narodnih neprijatelja” pravda narodnooslobodilačkim moralom komunističkih vlasti, ma šta to bilo, ali ne nalazi takve olakšavajuće okolnosti za postupke Bošnjaka koji su se u datom historijskom trenutku vodili vlastitim i moralnim normama vremena u kojem su živjeli.

On pokušava rehabilitirati jugoslavenski režim tvrdeći da je postupkom tokom i nakon rata isti kao onaj zapadnih država, ali niti jedna od tih zemalja nije imala svoj Bleiburg. I tako dalje, i tako dalje…

Busuladžićev krimen kolaboracije, po Haveriću, ako već ne zaslužuje smrt, onda zaslužuje kaznu, ali nije jasno zašto Haverić onda kritizira bošnjačke ličnosti koje su 1878. godine i kasnije bili neskloni izdajnicima i saradnicima tadašnjeg okupatora. Jer ako je Busuladžić kolaboracionist, onda su to i oni koji se nisu uključili u odbranu Bosne 1878. godine, a njih autor pamfleta svrstava u napredne i mudre. Čini se da Haverić, namjerno ili nehotično, svejedno je, uvijek stoji iza one vlasti koja nije bošnjačka ili muslimanska – svaki mu je osvajač mio ako “turske vjere” nije bio.

Mada Haverić svoje djelo naziva “kritikom bosanskog uma”, ona je ustvari vulgarni i primitivni napad na sve bošnjačke vrijednosti. Haverićev ikonoklastični i gotovo ISIL-ovski vandalizam prema svemu što karakterizira Bošnjake izlazi iz domena dekonstruktivističke kritike i potpuno prelazi u šovinističko propagiranja stereotipa. Da li je to bila Haverićeva namjera kada je pisao ovu knjigu, nije poznato, ali ona je u funkciji ne samo legitimizacije i amnestije svakojakog nasilja nad Bošnjacima u prošlosti nego i u budućnosti.

Nakon svega pročitanog, postavlja se nekoliko pitanja koja se tiču koliko Haverića autora, toliko i Haverića profesora, a posebno Haverića političara.

Haverić je kao autor manje-više beznačajan, jer iako je proizvođač šovinističke municije, koju tako rado koriste bošnjakofobni i islamofobni komentatori, on je na tom polju tek jedan od mnogih koji su uglavnom s one strane Drine pisali i štampali ovakva djela. Iako je i kao političar relativno bezopasan i nepopularan, čak i među pristalicama i glasačima vlastite stranke, pa na posljednjim lokalnim izborima nije dobio dovoljno glasova ni da uđe u Općinsko vijeće Općine Stari Grad, što pokazuje njegove kapacitete i domete, Haverić kao ideolog Naše Stranke jeste izuzetno problematična pojava. Kakve ideje i programe može zastupati čovjek koji iskazuje ovoliku količinu šovinizma prema bošnjačkom narodu?

Da li bi Haverić, jednako kako retroaktivno podržava ama baš svaku okupaciju Bosne i Hercegovine, isto tako podržavao i neku buduću okupaciju, bila ona aod Srbije, Hrvatske ili neke druge države, jer kako prezire prošlog “bosanskog muslimanskog subjekta”, tako se gnuša i današnjeg nalazeći mu kontinuitet u (samo)destruktivnosti. Da li je to program Naše Stranke? Kakav politički program i kakav postupak prema Bošnjacima možemo očekivati od kadrova stranke kojoj ideologiju oblikuje neko poput Haverića? Imaju li oni isti preziran odnos prema ljudskim pravima i slobodama, naročito vjerskim, Bošnjaka kao pojedinaca i Bošnjaka kao kolektiva? Kako bi se ponašali u eventualnim kriznim situacijama, da li bi djelovali kao ideološka peta kolona koja bi kolaboraciju pravdala kulturološkom superiornošću agresora i prosvjetiteljskim namjerama potencijalnog okupatora?

Također, kakve to vrijednosti i stavove može Haverić kao profesor prenijeti na studente osim samomržnje, gnušanja narodom iz kojeg potiče i spremnosti na kolaboraciju koja bi bila u duhu “prosvjećivanja” Bošnjaka, tj. “bosanskog muslimanskog subjekta”, kroz promjenu bošnjačkog kulturnog koda, ako treba i represijom.

STAV
336x280ad