Najnovije vijesti
Današnji datum
17. November 2017.

Isnam Taljić: Roman o Srebrenici

“Bog neka mi oprosti.

Neka mi Bog oprosti na svemu što ću napisati.
I što neću napisati. Ali sam ja svoje napisao.
Četvrtu godinu na prsima nosim ispisano:
Allah, dželle šanuhu, moj je Bog. Dini islam je moja vjera. Kur'an je moja knjiga. Kibla je moja Ćaba. Muhammed, alejhiselatu vesselamu, moj je pejgamber. Zurrijeta sam Adema pejgambera. Milleta sam Ibrahima pejgambera. Ummeta sam Muhammeda, alejhiselam.
Neće biti nikoga da po mom mezaru iz ibrika polije vodu. Dženaze neće biti. Neće me niko spustiti u mezar. Mene neće imati ko zovnuti na talkin. Ni mezara neće biti. I ne znam hoću li se moći i odazvati melekima. Zato sam razdrljio prsa i urezao ahdnamu: ko sam, šta sam, čiji sam. Neka Munkir i Nekir sami pročitaju. I neka me ostave da na misru predahnem u kaburu. Ili će mene, ipak, propitivati Mubešir i Bešir? Ja se uzdam, ja u Boga vjerujem, u Božije meleke, i u Božije kitabe, i u sve što je objavljeno pejgamberima, u Kur'an objavljen Muhammedu, alejhi selam, da će meni u kabur doći Mubešir i Bešir. I da će samo navratiti, svratiti, kao sa vrata pogledati, samo da virnu jesam li ja taj koji na prsima četiri godine nosim iman-tahtu. I neće me propitivati. I zato što će vidjeti da sve piše na mojim prsima i zato što će im o meni reći melek smrti Azrail. Ja se u Boga uzdam, pustit će me kaburski ispitivači na miru. Inšallah, dva meleka reći će: Ne boj se, mi smo tvoje društvo do Sudnjega Dana!”
(Roman o Srebrenici – Isnam Taljić)

roman_o_srebrenici _ 002

Smrt mi se odavno ne javlja kao šuhva. Umrtvljena su sva osjećanja i predosjećaji osim prisutnosti u vlastitom umiranju. Bliže mi je od košulje. Svlačim košulju. Potkošulju. Gaće. I čarape, ali ona gamiže. Ne može se sastrugati noktima. Skidam i zaboravljeni pokvareni ručni sahat. Burmu nikako ne mogu. Urasla je u prst. Padnem li im živ u ruke skinut će je Srbi. Tada će mi bol odsijecanja prstenjaka nakratko probuditi osjećanje života.

Ne uspijeva mi svući prsten. Pokušavam na hiljadu i jedan način. Suh sam kao grana. Izobličen od mršavosti. Kad bi mom skeletu uspjelo spasiti se i izvući se iz moje kože, prepao bi se tijela koje je visilo po njemu. Ali je burma, haman, srasla s prstnom kosti.

Neće, zar, biti da mi se smrt omotala baš ispod vjerničke burme? Moja nevjesta i ja, njezin zavjerenik. Vjerenica zavjerenica.

Bit će da se vjerenica svačijeg života meni mogla sakriti samo ispod vjereničke burme ikad vjenčane davne djevojke Tenzil Muhurdar.

Razgolićen do ogoljene duše. Samo s prstenom. Uzalud je pokušavam sastrugati noktima. Ona ne gamiže mojom vanjštinom. Odavno se uselila u nutrinu. Smrt kruži u meni polagahno, pomicaj po pomicaj, zatvara krug.

Drugi horozi se ne oglašavaju. I prvo javljanje bilo je iz jednog grla. Oglasio se samo jedan. Ostali horozi nisu ga podržali. A nijedan da se opet javi. Uvijek imaju prvi. I, uvijek u tačnom razmaku, drugi horozi razbiju gluhoću noći najavljujući skoro svitanje.

Veća sahatna kazaljka ili načini ili ne načini pun krug poslije prvih horoza, a oni se redovno opet jave. Osim to se ne javljaju u ovoj noći. Samo traje gluho doba. Gluhoća gluhog doba. Hoće li i osvanuti? Ili ovako započinje četvrta i konačna smrt starinskoga grada?

Umire li, ovo i ovako, Srebrenica za sva vremena?

Smrt mi se zavukla pod kožu, pa nahrupila krvnim žilama i sada ispunjava najskrovitije kutke moždana istiskujući iz njih posljednje djeliće kisika. Život gubi posljednju bitku. Smisao je ionako izgubljen.

Smrt.

Samo smrt.

Samo sama smrt.

S.M.R.T.

Rukom opipljiva kao što je opipljivo svako slovo iz njezina imena. Oslušljiva poput muklosti svakog suglasnika u njezinom izgovoru. Širi svoj zadah. Nagledana više od ičega na Ovome svijetu. Samo se još treba javiti peto osjetilo njene četvrte dimezije.

Noćas će se moja majka, daleko odavde, u prostorima koji postaju sve samjerljiviji sa vremenošću Srebrenice, prenuti iz sna i u bunilu mene mrtva dozivati. I neće znati, dobra starica, muči li je morija ili je na zbilji.

Morila i zbilja su se ispreplele i ne može se razaznavati šta je koje. I ne zna jadnica majka da joj se sin odavno izgubio u smrti. Ili zna? Ili i bolje zna od mene?

Da joj nije mene, bolje bi joj bilo. Da sam rođen bez majke, bolje bi mi bilo.

Bolje biti keruša, nego majka.

Ali je, opet, i keruša majka.

Lakše bi nam bilo, majko, da nejmamo jedno drugoga.

(odlomak)

(Roman o Srebrenici – Isnam Taljić)

roman_o_srebrenici _ 007

Zebnja smrti obuzela me nakon što mi je umiranje postalo najuobičajenija naviknutost. Nagledao sam se bio smrti i smrti. Bio sam je sit do grla. U meni se izgubila bol patnje za rahmetlijama. Sva misterija smrti svela se na tupo shvaćanje uskraćene materijalnosti u obzorju čaršije, na čin konstatiranja da opet neko nije na Ovome svijetu.
(Roman o Srebrenici – Isnam Taljić)

roman_o_srebrenici _ 004

Insan je uznosito i oholo stvorenje koje najčešće ne vidi dalje od vlastitog nosa i redovno smeće s pameti da uvijek ima gore od gorega.roman_o_srebrenici _ 001

Roman o Srebrenici – Isnam Taljić)

Ministarstvo obrazovanja, nauke, vjera i sporta, 1998
Izdavač:Biblioteka Savremena književnost
Općina Srebrenica, Bemust, Sarajevo, 2005


 

Isnam Taljić (Vlasenica, 1954. – Sarajevo, 2017.)

priredio:Kenan Sarač

focanskidani.wordprwss.com

336x280ad